Емил Брусић

Православно хришћанство је вера за сваког човека на свету, без обзира на расу, нацију и социјално порекло. То је Богом откривена истина, која се чува у Цркви Христовој од апостолских времена до данас. Зато ћемо са искреним поштовањем и симпатијама објавити неколико текстова православног Хрвата Емила Брусића, припадника Бугарске Православне Цркве, који је схватио истину хришћанске вере у њеној пуноти.

ČISTILIŠTE

Ukratko, to je papistička zabluda koja datira od od srednjeg vijeka, preciznije od 1245.g. kad je održan Lyonski sabor RKC.

U Denzingeru piše kako sabor nije donio dogmatske odluke, nego je za ovu temu mjerodavno pismo koje je donio sabor i koje se zove „Sub catholicae professione“ adresirano na biskupa Tuskuluma, izaslanika rimskog pape kod ‘grka’ to jest kod pravoslavaca.

Između ostalog tamo piše:

„Budući da Istina u Evanđelju tvrdi da se ono­me koji izrekne bogohulstvo protiv Duha Svetoga, neće oprostiti niti na ovom svije­tu niti u budućem [usp. Mt 12,32], time se daje razumjeti da se neki grijesi opraštaju na ovom a neki pak na drugom svijetu; a Apostol kaže „svačije će se djelo očitovati u ognju, kakvo je “ i „izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali ao kroz oganj“ [1 Kor 3,13 15], kaže se, da i sami grci zaista i bez dvojbe vjeruju i tvrde da se duše onih koji su primili pokoru ali je nisu izvršili, ili pak koji umru bez smrtnog grijeha s lakim i malim (grijesima), čiste poslije smrti te da im se može po­magati molitvama Crkve. Budući da kažu da njihovi učitelji njima takvo mjesto čiš­ćenja nisu označili sigurnim i vlastitim imenom, mi želimo da se prema predaji i autoritetu svetih otaca nazove „čistilište“; uostalom jer se i kod njih naziva tim imenom. Tom se naime prolaznom vatrom čiste grijesi, ali ne teški ili glavni koji prije toga nisu bili oprošteni pokorom, nego mali i sitni, koji opterećuju i poslije smrti iako su u životu bili oprošteni.“

Što se dade zaključiti iz navedenog?

Nema nikakve Objave, niti je to navedeno u pismima kršćanskih otaca, niti u kanonima sabora Crkve, da postoji Čistilište, već papistički sabor u tom pismu želi da se mjesto gdje se nalaze duše koje nisu u Nebu, i koje imaju male grijehe i nisu dali dovoljnu pokoru za velike (kojih su ispovijedili), nazove Čistilište.

I ovdje je tekst u kontradikciji, najprije tvrdi da ‘grci’ to jest pravoslavni bogoslovi nisu dali nikakvo ime tom mjestu, a malo dalje tvrdi da to ime nazivaju Čistilište.

Možda se želi reć – pravoslavni kler nije imenovao Čistilište, ali mirjani-puk to tako naziva.

To je slabo opravdanje, jer ‘grci’, bilo klerici ili laici, nisu nikako drugačije nazivali Pakao nego imenom Had (Podzemlje) koji postoji kao pojam još od starih Grka.

Drugo papistički sabor tvrdi da se te duše čiste vatrom.

I to je glavna novina to jest zabluda koja proizlazi iz krivog tumačenja prve Pavlovljeve poslanice Korinćanima u 3 glavi: 

Po milosti Božjoj koja mi je dana ja kao mudri graditelj postavih temelj, a drugi naziđuje; ali svaki neka pazi kako naziđuje. Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist. Naziđuje li tko na ovom temelju zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvom, sijenom, slamom – svačije će djelo izići na svjetlo. Onaj će Dan pokazati jer će se u ognju očitovati. I kakvo je čije djelo, oganj će iskušati. Ostane li djelo, primit će plaću onaj tko ga je nazidao. Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj.

Usput ovdje je još jedan dokaz da stijena na kojoj je sazdana Crkva nije niti sv.Petar, a kamoli rimski episkop, nego Gospod Hristos.

U ovom tekstu Pavao daje sliku vatre u kojoj se ispituje zlato ili neki plemeniti metal od nečistoće, od slame koja izgara, a zlato ostaje.

Papisti su pak iz ovog zaključili da se ta vatra nalazi u mjestu kojeg žele nazvati Čistilište, te da će se po toj vatri ljudi u Čistilištu spasiti očišćenjem vatrom.

Ako je to ispravno tumačenje, onda to znači da svi ljudi prolaze kroz Čistilište, jer Pavao kaže u Onaj Dan, to jest u Sudnji Dan, a svi ljudi moraju proći test da se vidi kakva su im djela, da li su od plemenita metala, ili su od slame.

Nekoliko vrlo nezgodnih posljedica ima ta teorija:

1. Svi ljudi dolaze u Čistilište, u oganj da bi se ispitala njihova djela.
2. To znači da i svi sveci uključujući Bogorodicu prolaze kroz vatru Čistilišta.
3. To se događa u Sudnji dan.

Dakle, kad bi i bila istinita papistička teorija o Čistilištu, onda bi Čistilište postojalo tek na kraju vremena, u vrijeme Sudnjeg Dana.

Gdje su duše do tada?

Zar oni koji su na Nebu moraju proći kroz vatru Čistilišta na svršetku vremena?

Prema svemu navedenom doktrina o Čistilištu je kontradiktorna besmislica i krivo tumačenje Pavlove poslanice Korinćanima.

To je i sv.Marko Efeški pokušavao neuspješno objasniti papistima na saboru u Firenci.

Prva i temeljna kriva pretpostavka papista je da vatra može pročistiti grijehe, a sv.Pavao jasno govori da se ne radi o vatri koja briše grijehe, nego o vatri koja pokazuje kakav je netko stvarno bio u zemaljskom životu, je li nadziđivao Temelj s dobrim djelima, ili sa ‘slamom’.

I stvarno, kad bi vatra imala moć brisanja krivice grijeha i svladavanja ropstva strastima i grijehu, onda bi i svi demoni i ljudi koji budu osuđeni na društvo demona u vatri, prije ili kasnije postali očišćeni i tako spašeni.

Stoga se moramo zapitati o kakvoj se to vatri radi koja ispituje ljude i njihova djela i srca.

Najbolje zapitati se što su o toj vatri pisali kršćanski sveci i mistici.

 . . . those who find themselves in hell will be chastised by the scourge of love. How cruel and bitter this torment of love will be! For those who understand that they have sinned against love, undergo no greater suffering than those produced by the most fearful tortures. The sorrow which takes hold of the heart, which has sinned against love, is more piercing than any other pain. It is not right to say that the sinners in hell are deprived of the love of God . . . But love acts in two ways, as suffering of the reproved, and as joy in the blessed! (Saint Isaac of Syria, Mystic Treatises).

Mogu nabrajati i citirati ostale svece, ali to je dovoljno (papisti misle da ako je netko rimski papa da onda ima veći autoritet dok tumači sv.Pismo što je besmislica, jer Bog ne otkriva tumačenje sv.Pisma ekskluzivno onima s mitrama, nego onima ponizna i sveta srca, imali oni mitre na glavi ili ne).

Vatra koja ispituje ljudska srca je Božanska ljubav, nestvorena Božja energija, koja se manifestira u čudu ognja na Uskrs u hramu Hristovog groba u Jeruzalemu.

Bog ljubi, iako će to teško papisti povjerovati, i one koji Ga mrze, i ta beskonačna Ljubav djeluje na iste kao nepodnošljiva vatra, dok onima koji su se sjedinili s Bogom djeluje kao beskonačno blaženstvo koje beskrajno raste.

I to se prikazuje na ikonama:

Crvena rijeka koja teče iz Pantokratora je ta vatra koja muči demone i ljude prokletnike jer su svojom voljom odbili ljubav i sad ih ljubav peče više nego zemaljska vatra.

Rezimirati ću.

Molitva za mrtve koju daje Crkva nije nipošto da se duša oslobodi čistilišnog ognja, nego da joj Bog oprosti grijehe, ako duša ima volje za pokajanjem.

Vatra koja je nestvorena Božanska energija ili Božja ljubav ne može promijeniti ljudsko srce koje je svojom voljom zamrzilo Ljubav i zavolilo tamu, jer ljubav ne ide nikad protiv slobodne ljudske volje.

Iako ima slučajeva kad su se neki ljudi oslobodili iz Hada molitvom Crkve i svojim pokajanjem (radi se o vremenu poslije 40 dana nakon smrti dok traju uobičajene molitve Crkve i kada duše odlaze ili u Nebo ili u Had), to su rijetki slučajevi i ako netko računa na tu mogućnost za sebe, onda može biti siguran da će do svoje smrti zavoljeti grijeh i Ljubav će mu biti kao jezero ognjeno u Onaj Dan i u vječnosti*.

Papizam je uvelike napustio tradiciju, a nakalemio je kao farizeji, svojim vjernicima indulgencije i besmislice poput: ako izmolite 12 Očenaša za nakanu ‘svetog oca’ onda ćete biti oslobođeni 120 dana muka u Čistilištu.

Ako imate stare molitvenike svojih baka onda možete vidjeti bezbroj takvih primjera.

To nije Crkva, to je trgovačka kuća koja trguje sa strahom svojih vjernika od čistilišnih muka tako da im daje lažnu nadu (a s tim strahom je primjerice napravljena sadašnja papistička katedrala sv.Petra u Rimu koja je prouzrokovala protestantizam u Njemačkoj), umjesto da im promijeni život svetim tajnama tako da se deificiraju te da im ista Vatra koja muči demone bude još za zemaljskog života neopisivo blaženstvo.

* Demoni koje je Gospod Hristos istjerao od nekih ljudi znali su reći – ‘zar si nas došao mučiti prije vremena?’ što znači da Vatra to jest nestvorena Božja energija ne ‘muči’ demone dok ne dođe to vrijeme, a to je Onaj Dan kojeg spominje sv.Pavao u poslanici Korinćanima.

P.S. Evo poveznice na zanimljiv tekst koji opisuje raspravu između pravoslavnih i papističkih bogoslova na saboru u Ferari-Firenci oko Čistilišta.

Zanimljivo je da su tamo navedeni vrlo slični pravoslavni argumenti koje sam i ja u tekstu naveo oko papističkog krivog tumačenja poslanice Korinćanima.

Dodatno primjerice objašnjavaju  kako su latini krivo preveli poslanicu sv.Ivana Zlatoustog u dijelu u kojem on govori o vječnoj vatri, a ne vremenitoj koja se pripisuje Čistilištu.

Također tumače riječi ‘on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj’, to jest to znači da ne će onaj tko bude imao slamu umjesto zlata izgoriti kao slama, nego će i dalje vječno egzistirati.

Dakle ‘spasenje’ vječno osuđenih Pavao vidi kao njihov vječni život u muci.

Извор: krugzemaljski.blogspot.com

Pravoslavie.cl